Pjesme

Suglasja

Osluškujem suglasja
u nečujnom šapatu planina
u tonovima skladbe
što zove se Tišina.

Tišinom se Sunce zlati
i usnula šuma miriše
kroz harmoniju sjena
maleni cvijetak diše.

Osluhni i ti glazbu sjena;
samo u očima gluhih
priroda je nijema.

Poslušaj; glazbe ima
u treptaju lista
i šuma ova šuštanjem blista.

Alan Čaplar, 1999.


Večeras sam dotaknuo zvijezde

Večeras sam dotaknuo zvijezde
daleke i snene
što su počivale
na nebeskom svodu i
treperile o sreći.

Večeras sam letio visoko
nad oblacima bijelim
vjetar me nosio
u uz gibani beskraj
i šumio o sreći.

Večeras sam zaustavio vrijeme,
i slušao tišinu;
trajala je dugo –
biješe to vječnost;
i ona je šaputala o sreći.

Večeras sam postao prijatelj
nebu i zvijezdama
što sjale su kroz tamu
i mi smo zajedno maštali o sreći.

Večeras sam sklopio oči
na jastuku od zvijezda
i sanjao sreću.
Ona me probudila
i ostala u meni.

Alan Čaplar, 1998.


Nedjeljno jutro

Gradske ulice jutros
puste su i tihe.

Kroz zelene krošnje
parkova grada
sunčane zrake
sjaju na nogostupe
kojima danas
ne koračaju stotine
užurbanih nogu.

Tek moji koračaji
kroz ovo nedjeljno jutro
stupaju uznemireni
i nekamo žure,
a ne znaju kamo.

Alan Čaplar, 1998.


Pozdrav planinama

Poći ću sutra opet
Zovu me visine,
Na najviši vrh se popet,
Pozdravit svoje planine!

Poći ću
Čim osvane tiha zora
Da vidim gdje se budi sunce
Što donosi dan nad maglena mora,
I ljubi tiho usnule vrhunce.

Poći ću
Da vidim rosu u travi
Da vidim kako lete sjene
I kako se nebo plavi
Jer planine su dio mene!

Poći ću
Da gledam u daljine
Kad zadnji traci sunca u sutonu
Pozlate moje planine
I za obzorjem utonu.

Poći ću
Sunce da osunča mi lice
U mračnu da zavirim špilju
I kad na granama zapjevaju ptice,
Ja ću stremit uzvišenom cilju.

Poći ću sutra opet
Zovu me visine,
Na najviši vrh se popet,
Pozdravit svoje planine!

Alan Čaplar, 1997.


Uspomene

Čovječe, jednoga će dana
misao što dugo u tebi spava
iznenada, niotkuda,
iskrsnuti iz zaborava

Ah ništa – ništa to nije
tek neke uspomene;
kristalići života,
urušene sjene

Srce će tvoje zakucati brže,
ono što je s mnogo žara
nekoć zaneseno i strasno
voljelo da živi i stvara

Koliko si samo puta
slušajući snove
ostavljao mir i spokoj
i kretao na putove nove

A tvoja će glava skoro
na uzglavlje da klone
i crkvena će zvona tebi
početi da zvone

Već skoro će nad tobom
ugasnuti svijeće
i čitav tvoj će život
završiti bez sreće

Bar u smrti srce tvoje
blaženstvu se nada
a ne traži sreću
…u sebi… sada

Hej, čovječe, zašto si uvijek
turoban i sjetan?
Raduj se Životu
i živi ga sretan!

Alan Čaplar, 1998.


Koračam kroz jesenju noć

Koračam kroz jesenju noć
ulicama pustim
utonulim u tminu
hladan me zadah
vjetra zapuhuje sivilom poznatih staza

Koračam kroz jesenju noć
za oblacima
što pletu se
pod ovim zvjezdanim nebom
i sluteći na kišu
žure s vjetrom
daleko u daljine

Koračam kroz ovu jesenju noć
ka svjetlima nebeskim
iako znam
da me ne očekuju
da sam stranac
jedan od onih
koji stalno putuju i
traže spokoj
a ne mogu ga naći

Koračam kroz jesenju noć
ususret vjetru
što prebire požutjelo lišće
i odvraća me od mojega puta
a znam;
preda mnom još je duga cesta
ne očekujem više ništa
ne vidim putu kraja
ali… želim dalje…

Koračati, samo koračati kroz jesenju noć
dugim koracima što odjekuju
u sanjivosti noćnoj
ostaviti magle što mi guše pluća
Biti jači, biti pobjednik
i prijatelj daljinama
što me zovu
i gone
na nepoznate pute

I zato koračam kroz ovu jesenju noć
i želim još koračati, koračati
staze su još neprijeđene
bitke još nedovršene
treba koračati uporno cestama
što nestaju i gube se
u daljinama i
koje me zovu da…

Koračam kroz ovu jesenju noć
dok god sam u nadi, zanesen
i ne dam da me shrva
još jedna vjetrovita jesen

Alan Čaplar, 1998.


Moje pismo tebi

Ivona!
ovo je pismo posvećeno tebi
ni sam ne znam
zašto šaram ove
nesuvisle riječi
možda to samo
sakupljam u sebi
neke razbacane misli
zamrljane slike
krhotine snova

večeras bih ti želio
napisati pismo
najljepše od svih
najsretniju priču
o životu ljubavi i sreći
večeras bih želio
u pismo ovo
skloniti sve svoje
nade misli osjećanja
želio bih noćas
za tebe ovdje
zaustaviti vrijeme
orobiti sate
oteti trenutke

pričaj mi o svemu!
volio bih znati
je 1′ te katkad
neke slične misli snađu
prikradaju li se i tebi
neke nepozvane riječi
volio bih znati
pričaj mi o svemu
(ja osluškivat ću šapat
neizgovorenih riječi)

sjećaš li se,
nekoć si mi govorila
neke lijepe riječi
srce mi je tada
gorjelo od žara
imaš li ljubavi
da prigrliš ovog
pustolova
i neporavljivog optimista
koji u svakom pogledu i riječi
traži tračak ljubavi
i koji se veseli i plaši
zvuka svojih
čudnih riječi

ah prolazi vrijeme
prolazi vrijeme
vrti se u krugu
sad i ti već spavaš
a ja još nemiran bdijem
i šaram ove
nesuvisle riječi
(možda to samo
sakupljam u sebi
neke razbacane misli
zamrljane slike
krhotine snova)

Alan Čaplar, 1999.


Jedna o kiši

Cijeli dan je kišilo
na sivom svodu sijevalo
po asfaltu rominjalo
Padalo je, padalo

I drugi dan je kišilo
U meni se slamalo
srce mi razaralo
zbog tebe je plakalo

Već treći dan je kišilo
srce me je boljelo
– i u meni je kišilo

A onda je prestalo,
Sunce je sinulo
lice se nasmiješilo.

Alan Čaplar, 1999.